Poezija.Online

Zaigraj lutko korakom tankimSva mjesecina je pozornicaI svoje ime slovima zlatnimUtkaj u oči neznanih lica Zaigraj lutko dok mjesec sijaPodijum neka on osvjetljavaTvoj korak pratit će melodijaNotama dok ti se umiljava Zaigraj lutko, srca zanesiŠašave glave ludo zatresiPogledom samo će da te prate Okomenjeni tog trena bićeMagijom plesa što ledi bićeŽeleć’ u život svi da […]

Često me napadaju virusi i bakterije, kao iz neke apokaliptične serije. Barem dva puta u istom godišnjem dobu se razbolim, možda zato što se nikad Bogu ne molim. Iako sam u fizičkoj formi, zbog bolesti sam često u komi. Treba mi nekoliko dana da se oporavim, a za to vrijeme samo životarim. Baš kad pomislim […]

Hazur! Hazur kićeni svatovi, podigli se maglicama a bubnjevi teški tuku po zvjezdanim ravnicama. Hazur mlada, cvijet svemirski, hazur mjesec, hazur noći, hazur božji talambasi. Ah, ljepoto sa istoka, Kal-El-Hana, zvijezdo mala. Kuda nebom uplakana bez ženika, bez prstena, visinama pustim hodiš? Zalud nebu hrle ruke i molitve, i pokore. Zalud vapaj na usnama, zalud […]

Skrivam u dlanove oba oka da lakše prebolim njeno lice − da me nije; Na usnama mi njeno ime, u njedrima mi vatra trne, što me grije. A ja pameti vičan nisam, slijepi mene kroz zivot vode, s bijelim štapom kroz crnu tamu; Ko nije ljubio ne vidi ljubav, ko ranjen nije ne vidi rane, […]

Kosa je svakoga dana pješačila iz Zagorica na Rudnik, dobrih šest ili sedam kilometara hoda, tako natrag, po kiši, po suncu, po danu i mrklom mraku. U radnoj odjeći sitna ženica, nikad udavana, nikad ljubovala niti zapjevala. Nikad haljine ženske ne obuče Kosa, barem od kad je sama svoj gazda. Nikad Kosa ne pogleda muško, […]

Sjaj svjetla uvijao me u svoj zagrljaj Oduvijek Zauzvrat i ja sam tom izvoru svoje svjetlo slala I slat ću zauvijek Ta igra naša stapala se i stvorila jedan Put Kojim kročim već dugo bez pitanja i ne pamteći Kako nazad i kud Mrak kao mrak opozit svijetlećeg svijeta jest Oduvijek Jednako jak svoju snagu […]

Postojim li zaista u ovom Sada Gledam li usitinu baš u onaj Kada Vidim li jasno taj glamur i sjaj Mada Čini se da mrak guta blještavilo Raja. Prisutnost u trenutku želim u potpunosti Izostanak doživljenog ne tražim u ništavnosti Dolazak ulazaka u moćnu prazninu Prolaze uske dovoljnim za to čini Ne ulazimo u usjeke […]

Od temelja gradnja zdanja se diže Zidovi kružeći uglove stvaraju Dok Graditelj vječni dom nam gradi Vjeru potpunu dajemo mu zdušno. Kad krov se ukaže čvrst i moćan Svojom sigurnošću nove početke otvara Ne da nizinama da spuste visine Čuva daljine, grije blizine. Uz napore, naslućujuće snage traže Gloriju I osamu galame Ne traže samoću […]

(Mjesečeve duge) Opčinjena duša mirisnog jasmina rastakala tugu u zvjezdanoj noći, negdje na osami Njena topla ruka zaprosila nježnost u njedrima drugim. Cijele noći ključar mjesečinu krade ušuškava zrake u baule male umjesto marame oko njenog struka mjesečeve duge čežnju izatkale. (Mora) U tamnoj noći osamljen spavač proklinje snove, a zore nema, nit spasa ima […]

Hladan je taj put do sunca, srce udara po svom. Ono me vodilo kad sam bio kralj u noci i prosjak ledenog jutra, kad nisam imao puno, znao sam da postoji sutra. Ako naleti tren drame, ne sramim se sebe jer me ne grebe dusa, vazno je da nisi izgubljen i kad te niko ne […]

Gle jutros! Drugačije, drugačije. Malo boli – malo ne. Niti sam više vatrena ptica, niti tvoj tigar. Ničiji sam. Zadovoljavam se sa ono malo zraka što ga udišem, i ono malo slike što je oči još gledaju u danu. I u snovima pokoji put. Prema zvijezdama više ne podižem pogled, sve češće zemlji moje oči […]

Zavole ljudi sivilo, skrivaju žive rane,Na krhotine ogledala stavljaju zavoje,Dok im srca krvare, brinu se za odraz,Krvlju crtaju osmjeh, jer sve dobro je…

Meni od tebe ne treba puno,Tek da na tvoje rame naslonim glavu,Sakrijem oči od morala,I ne razmišljam više tko je u pravu… Kada sam sa tobom, samo volim,Volim tebe i svaki minut koji prolazi,Sa tobom kad sam zaboravim,Šta nakon odlaska tvog dolazi… Dani u tišini, suze na jastuku,Pa preko uplakanog lica stavim ruku,Da me ne […]

Ona je brojala zvijezde u jezeru suzaŠto ih isplače svake noći,Iščekivala jutro, toplinu sunca,Tješila se: “Nekad će proći…” Voljela je plavo nebo, ali ne i oblake,Oblake plave na koži blijedoj,Što crtale su njegove ruke jake,Da pokažu moć jadnici bijednoj… Tko je žena zapletena u pjesmi,Nikoga nema da joj pomoć pruži,Njegovom egu je samo otirač,Nije stvorena […]

Mladi se mjesec smiješi s visina, prosipa nježnost na vrbik stari; zaljuljala se u kaplji rose Rusija Majka na paučini, nad starom rijekom, pa štuku mami. Pričini joj se da iskra bljesnu, žutooka na slapu ikri, pa se iz vira na blago baci; Pričini joj se u pomrčini, igraju polke kozački duhovi, u gustoj šaši. […]

Okreće planet plavi, pa bludi, pronosi daljinama bića iz trave… i mora duboka, ptice i mrave, šume i gradove, sela i rijeke. Raznosi vrijeme mirisno cvijeće, prolaze zore poput nebeske straže… a rađaju se proljeća nova u zjenama onih što se pjesmama traže. Ali ne mogu se nikada naći najljepši cvjetovi sa livada svijeta, dijeli […]

Granu li sunce gorom ili se nasmiješi na mene Ana Lelina sa slike na hladnu kamenu, stare? Kakvu to divnu kći imaše davno stari Lelo, prva kuća do šterne u selu što bješe? I zašto nestadoše, i kuda nestadoše Ana i Lelo, šterna, i kuća stara? Svud je kamen goli oko dvora tvoga Ana posuo, […]

Na zemlju Sunce je stalo stopalom zlatnim vrelimjesen, zima, proljeće, ljetoidilu i bajke svjetlošću plelo Zjena u zjeni, noću i danjudunje mirisne na ormarugodine i slova u kalendaručovjek izabran po poslanju Zadane vidu koprene dvijerijeka i potok suze što lijevjetrove studi hlad injem sijeduše svijetle po tragu grije  Sve stvoreno Bogom je datogospodar Zemlja ruke treba protkane […]

Moras izdrzati jacinu sunca da bi vidio zalazak, to nije odlazak srece, vec novi pocetak, vedre noci i mjeseca sto blista. Lisce pucketa u starom sokaku, sivilo urbanog svijeta sad seta umjesto dusa mog cistog djetinjstva, al’ cist ostajes gdje god padnes, jer cisto srce svima dajes. Imam samo to i dva, tri stiha, nemirno […]

Gdje se orao nebom važe i oblak koji na stado liči, gdje je uzdrhtali poeta što u zagrljaju bludi. Gdje su smijavice nježne sada i milovanje bezgrešno u travi… i gdje su ljudi što kao mravi prtinu gaze stazama gorskim. Gdje je sad staro planinsko vrelo koje nikada ne presuši, široki pašnjaci i malo selo, […]

Iz daljine je dopirala plavičasta omaglica i svađa gavranova koji su po njoj tražili konačište. Skrivala je od zelenih zjena put kojim je ona davno otišla. Tiho sumrak zaliježe niz dugačka Mandina Petna, tiho tama dopuzala do njegovih stopala. Zaškripaše spone i koljena kad se uspravi, pa tihim korakom pođe prema samotnoj kolibi.

Preslicom prede s vinogradakoprene guste u koritu rijeke livadsko klupko vune je mekes jeseni plete zemaljske vijekemjeri po kroju, zapisuje u teke Kredom iscrtava obrise slike  na kapi se ne vidi in vrh kikesa oblaka siđe bez puno viketajna je noći i bijeloga danasvjetla je i kada padne tama  TvT

Livadu skriva samoća a gavran zaziva snijeg, pramen se magle vuče, jutarnja slana pala; bijele se doline i brijeg, niz goru vjetar vije, venu niz polje trave i drhti zeba mala. Na snopu suhoga kukurijeka dva se pozdravljaju mrava, po obrazima se dugo miluju ticala nježna… „Ne zaboravi mene…“ – uz plač je uzdisala ljepotica […]

Ne ostane mi nistaDok vamaBogovima proizvodnjeNa oltaru predajemSvoju dusu